Str.122. Još malo…
   Prošao je i siÂjeÂ?anj. UpraÂvo sam na ziÂdu izÂgreÂbao kaÂlenÂdar koÂji je zaÂvršaÂvao 12. ožujÂka, daÂnom uo?i mog izlasÂka na sloÂboÂdu. DeÂseÂtak broÂjeÂva ve? je biÂlo preÂcrtaÂno. SuÂdbiÂna jaÂrac je htjeÂla da veÂljaÂ?a, upraÂvo te 1952. goÂdiÂne, ima 29 daÂna. RaÂdeÂ?i taj svoj “ziÂdÂni” kaÂlenÂdar, to još niÂsam znao. JeÂdnog juÂtra došao je po meÂne MirÂkiÂca i sproÂveo me raÂvno u poÂmoÂ?niÂkoÂvu kanÂceÂlaÂriÂju, isÂtu onu u koÂjoj mi je JuÂre BiÂli? naÂvjesÂtio “reÂviÂziÂju staÂva”. PoÂmoÂ?nik HaÂdžiÂefenÂdi? poÂnuÂdio mi je da sjeÂdnem. StoÂliÂca je biÂla posÂtaÂvljeÂna pred sam njeÂgov raÂdni stol. Iza poÂmoÂ?niÂkoÂvih leÂ?a na ziÂdu je bio veÂliÂki kaÂlenÂdar s izraÂziÂto kruÂpnim znaÂmenÂkaÂma. Na prvoÂme lisÂtu su biÂla, jeÂdan uz druÂgoÂga, tri prva goÂdišÂnja mjeÂseÂca. PoÂmiÂslih kaÂko bih ga žeÂlio imaÂti. OdjeÂdnom uo?ih 29 veÂljaÂ?iÂnih daÂna. Prožeo me osjeÂ?aj kao da me je netÂko preÂvaÂrio. SiÂgurÂno mi se to i na liÂcu odraÂziÂlo jer me poÂmoÂ?nik upiÂta što mi je. ReÂkoh mu, a on doÂmeÂtnu da mi je to kaÂzna za moÂju neÂsmoÂtreÂnost. Znao sam na što miÂsli. NiÂsam odÂgoÂvoÂrio, a on to više niÂje spoÂmeÂnuo. PoÂgleÂdaÂvši neÂki spis isÂpred seÂbe, reÂ?e mi da je odluÂ?io, pošto mi je osÂtaÂlo maÂnje od dva mjeÂseÂca do otpusÂta, da me preÂmjesÂti u “prvo odjeÂljeÂnje” u skuÂpnu soÂbu. Imao je saÂmo jednu molÂbu(!). Da niÂkoÂme ne priÂ?am o doÂgaÂ?aÂjiÂma u “staÂklaÂri” jer se to više niÂkoÂme neÂ?e doÂgaÂ?aÂti. DoÂmeÂtnuo je da su “vaÂspiÂtne ekiÂpe” raÂspušteÂne i da mu vjeÂruÂjem da on to ne bi doÂpusÂtio. NeiÂzraÂvno kao da je reÂkao da je BiÂli? raÂdio na svoÂju ruÂku. U to duÂboÂko suÂmnjam. JeÂdiÂno je vjeÂroÂjaÂtno da je u toÂme bio preÂtjeÂrao htiÂjuÂ?i biÂti veÂ?i kaÂtoÂlik od paÂpe. O JuÂri BiÂliÂ?u više niÂkaÂda u žiÂvoÂtu niÂsam ništa ?uo. Bez proÂmišÂljaÂnja sam obeÂ?ao. BiÂlo mi je dosÂta “staÂklaÂre”, zažeÂlio sam se ?isÂtog zraÂka, šiÂrih prosÂtoÂra, kreÂtaÂnja. IsÂpraÂ?aÂjuÂ?i me do vraÂta još mi je reÂkao da ?u do otpusÂta raÂdiÂti u kaÂzniÂoniÂ?koj knjižniÂci na kaÂtaÂloÂgiÂziÂraÂnju i sreÂ?iÂvaÂnju knjižnog fonÂda.
   VraÂtiÂvši se u svoÂju ?eÂliÂju, uzeo sam porÂciÂju i žliÂcu, oprosÂtio se od moÂga doÂbrog MiÂ?e i upuÂtio se, bez praÂtnje, u sÂobu 26 u prvom odjeÂljeÂnju. OtvoÂriÂvši vraÂta jeÂdva sam soÂbu preÂpoÂznao. UreÂdni niÂzoÂvi kreÂveÂta na kat, na svaÂkoÂme slaÂmaÂriÂca i posÂteÂljiÂna. JaÂvio sam se HaÂneÂfiÂji, soÂbÂnom starÂješiÂni. DoÂdiÂjeÂlio mi je ležaj uz upoÂzoÂreÂnje da se preÂko daÂna ne smiÂje ležaÂti. Ništa me niÂje upiÂtao, kao da smo se juÂ?er rasÂtaÂli. PredÂugo je bio zaÂtvoÂreÂnik da ne bi znao neÂpiÂsaÂna praÂviÂla.
 NASTAVLJA SE