str. 94. U zatvoru
   Tu no? niÂsam moÂgao duÂgo zaÂspaÂti, sve mi se ?inilo kao neÂkaÂkav san. No u zlu viÂjest više niÂsam moÂgao suÂmnjaÂti. Oca sam zaÂisÂta veÂoma voÂlio i poštoÂvao i osjeÂ?ao sam neÂizÂmjerÂnu tuÂgu što se s njiÂme niÂsam moÂgao oprosÂtiÂti. MnoÂgo kaÂsniÂje majÂka mi je isÂpriÂ?aÂla o o?eÂvom uhiÂ?eÂnju, osuÂdi suÂca za preÂkršaÂje izreÂ?eÂnoj boÂleÂsnom ?oÂvjeÂku, u vruÂ?iÂci, za verÂbalÂni delÂikt, naÂ?iÂnu na koÂji je u gluÂho doÂba noÂ?i poÂluÂmrtav doÂveÂden na kuÂ?ni prag, o diÂjaÂgnoÂzi koÂju je posÂtaÂvio dr. MerÂkuÂlov (nešto kao gaÂloÂpiÂraÂjuÂ?a TBC), hoÂspiÂtaÂliÂzaÂciÂji u bolÂniÂci u PoÂfaÂliÂ?iÂma kod dra JaÂnoÂviÂ?a, suÂpruÂga majÂ?iÂne poÂznaÂniÂce  i smrti poÂsliÂje dva tjeÂdna. Tek je bio naÂvršio 57 goÂdiÂna. MajÂka mi niÂkaÂda niÂje htjeÂla reÂ?i ime osoÂbe koÂja je oca priÂjaÂviÂla. SiÂgurÂno niÂje htjeÂla da mi dušu opÂteÂreÂti mržnjom. Brat mi je, goÂdiÂnaÂma kaÂsniÂje, saÂmo kaÂzao da je to biÂla neÂka muÂsliÂmaÂnka, službeÂniÂca u MiÂnisÂtarÂstvu koÂmuÂnalÂnih poÂsloÂva, gdje se otac bio zaÂpoÂslio kao praÂvnik.
   O o?eÂvim poÂsljeÂdnjim treÂnuÂciÂma, u noÂ?i izme?u 30. i 31. ožujÂka 1950. goÂdiÂne, kaÂko mi je goÂvoÂrio brat, njeÂga i majÂku obaÂviÂjesÂtio je bolÂniÂ?ar, koÂji je bio dežuÂran u bolÂniÂci. Usred noÂ?i, prioÂp?io je bolÂniÂ?ar, poÂzvao me je, dao mi 500 diÂnaÂra, i zaÂmoÂlio me da upaÂlim sviÂjeÂ?u što ju je imao kod seÂbe (preÂtposÂtaÂvljam da je to biÂla ukraÂsna sviÂjeÂ?a s GoÂspiÂnim liÂkom koÂju je otac daÂvno doÂbio od zaÂgreÂbaÂ?kog naÂdbisÂkuÂpa). Kad sam ga, poÂsliÂje neÂkog vreÂmeÂna, poÂnoÂvno obišao, tvrdi bolÂniÂ?ar, bio je mrtav. SviÂjeÂ?a je još doÂgoÂriÂjeÂvaÂla.
   Prošao je tjeÂdan daÂna a da više ni jeÂdnom niÂsam otišao na rad. CiÂgaÂreÂte koÂje mi je dao ujak ve? su se isÂtoÂpiÂle. NiÂsam bio egoÂist, sa mnom je pušiÂla ciÂjeÂla soÂba. JeÂdnaÂko taÂko sam i ja od druÂgih, kaÂda bi od kuÂ?e doÂbiÂli paÂkeÂte, doÂbiÂvao poÂneÂki zaÂloÂgaj. Tih dana sam i ja bio poÂzvan na poštu da preuÂzmem paÂket. OtvoÂriÂli su ga preÂda mnom. U njeÂmu je bio pljeÂsniv melšpajz i druÂga hraÂna koÂju niÂje biÂlo moÂguÂ?e idenÂtiÂfiÂciÂraÂti jer je sve biÂlo zeÂleÂno. ZaÂudaÂraÂlo je kao kuÂga. ReÂ?eÂno mi je, uz poÂdruÂgljiv smiÂjeh, da uzmem što hoÂ?u. IšÂ?eÂprkao sam kuÂtiÂjiÂce ciÂgaÂreÂta iako je po njiÂma biÂla pliÂjeÂsan. KaÂsniÂje, iako su smrdjeÂle meÂmÂlom, u slast su poÂpušeÂne. Taj je paÂket, siÂguÂran sam, odležao najÂmaÂnje dva mjeÂseca u sklaÂdištu. Još jeÂdan nisÂki udaÂrac naÂroÂdne vlasÂti. BiÂlo mi je žao majÂke koÂja je u to uložiÂla puÂno ljuÂbaÂvi otÂkiÂdaÂjuÂ?i od vlasÂtiÂtih usÂta. A znao sam da i saÂma osÂkuÂdiÂjeÂva.