str. 92. Osuda.
   U zaÂvršnoj riÂjeÂ?i tužiÂtelj je poÂspaÂno naÂglaÂsio veÂliÂku drušÂtveÂnu opaÂsnot opÂtužeÂniÂka tražeÂ?i po zaÂkoÂnu najÂveÂ?u kaÂznu. Moj je odÂvjeÂtnik u svoÂme izlaÂgaÂnju tvrdio da ništa niÂje doÂkaÂzaÂno i tražio osloÂboÂ?eÂnje. PoÂslaÂni smo u hoÂdnik da taÂmo saÂ?eÂkaÂmo praÂvoÂriÂjek.
    CiÂjeÂla rasÂpraÂva niÂje traÂjaÂla poÂla saÂta, dok smo preÂsuÂdu ?eÂkaÂli najÂviše deÂseÂtak miÂnuÂta. GlaÂsiÂla je: pet goÂdiÂna stroÂgog zaÂtvoÂra uz guÂbiÂtak graÂ?anÂskih praÂva jeÂdnu goÂdiÂnu po izÂdržanÂoj kaÂzni. Moj se odÂvjeÂtnik držao kao da je doÂbio odliÂkoÂvaÂnje. ShvaÂtio sam ga tek kaÂsniÂje kaÂda sam u kaÂzniÂoniÂci suÂsreo stvarÂne priÂpaÂdniÂke UNS-e kod koÂjih je najÂniža kaÂzna glaÂsiÂla 20 goÂdiÂna. NajÂveÂ?i broj ih je obješen ili sÂtriÂjeÂljan. KaÂzna na koÂju sam osuÂ?en biÂla je daÂleÂko ispod miÂniÂmuÂma za doÂkaÂzaÂnu krivnju kod onaÂkve inÂkriÂmiÂnaÂciÂje. NaÂjaÂviÂvši žalÂbu na preÂsuÂdu, moj se odÂvjeÂtnik oprosÂtio od meÂne uz riÂjeÂ?i da ?u usÂkoÂro ?uÂti dobre viÂjesÂti. Ja sam bio kao zgroÂmljen. To je priÂmijeÂtio i moj sproÂvoÂdnik i staÂvljaÂjuÂ?i mi liÂsiÂce doÂdao kaÂko je miÂslio da ?e mi na poÂvratÂku veÂzaÂti ruÂke na leÂ?a – a kad tamo, ja ispao “koÂkošar”. Tim su imeÂnom u kaÂzneÂno-poÂpraÂvnom doÂmu u ZeÂniÂci naÂziÂvani svi oni koÂji su biÂli suÂ?eÂni ispod 10 goÂdiÂna. Ništa ?uÂdno, jer su tih goÂdiÂna u kaÂzniÂoniÂci preÂteÂzaÂli oni s dvaÂdeÂseÂtoÂgoÂdišÂnjom ili dožiÂvoÂtnom kaÂznom. MnoÂgi niÂsu biÂli ništa kriÂvlji od meÂne, imaÂli su samo neÂsreÂ?u da su biÂli suÂ?eÂni odmah po “osloÂboÂ?eÂnju”. VeÂliÂki je broj meÂ?u njiÂma, nažaÂlost, kaÂznu odležao do zaÂdnjeg daÂna. DožiÂvoÂtnjaÂci su, goÂtoÂvo u praÂviÂlu, u tiÂjeÂku izÂdržaÂvaÂnja kaÂzne biÂli poÂmiÂloÂvaÂni na 20 goÂdiÂna.
   VraÂ?en u ?eÂliÂju, doÂbio sam naÂlog da poÂkuÂpim stvaÂri i bio preÂbaÂ?en u soÂbu meÂ?u ve? osuÂ?eÂne. Odmah naÂkon ruÂ?ka isÂtjeÂraÂni smo u dvoÂrište i odveÂdeÂni na žeÂljeÂzniÂ?ki koÂloÂdvor na isÂtoÂvar balÂvaÂna. RaÂdio sam s maÂksiÂmuÂmom voÂlje, ali miÂniÂmuÂmom snaÂge. JeÂdnoÂgoÂdišÂnji boÂraÂvak izmeÂ?u ?eÂtiÂri ziÂda isÂcrpio me je. BoÂraÂvak na zraÂku ?iÂnio mi se raÂvan sloÂboÂdi. Prišao mi je stražar i upiÂtao me da li sam boÂlesÂtan. ZaÂniÂjeÂkao sam. Imam li koÂga svoÂga u BaÂnjoj LuÂci, biÂlo je sliÂjeÂde?e piÂtaÂnje. ReÂkao sam da imam ujaÂka i naÂveo adreÂsu. Moj se stražar udaÂljio, zaÂusÂtaÂvio jeÂdnog žeÂljeÂzniÂ?aÂra i nešto mu reÂkao. NiÂsam toÂme priÂdao pažÂnju. PoÂla saÂta kaÂsniÂje ugleÂdao sam onog žeÂljeÂzniÂ?aÂra kaÂko niz koÂloÂdvorÂski peÂron ide preÂma naÂma u drušÂtvu mog ujaÂka. ?iÂni se da ih je stražar ve? raÂniÂje uo?io jer mi je neÂobiÂ?no osorÂnim glaÂsom reÂkao da odem iza vaÂgoÂna. NeÂkoÂliÂko treÂnuÂtaÂka kaÂsnije priÂdružio mi se ujak u praÂtnji stražaÂra. SaÂsvim druÂgim glaÂsom reÂkao nam je da se možeÂmo pozÂdraÂviÂti i da za razÂgoÂvor imaÂmo deÂset miÂnuÂta. OvaÂkvom obraÂtu se niÂsam moÂgao ni u snu naÂdaÂti, tim više što sam tog miÂliÂciÂonaÂra prvi put u žiÂvoÂtu viÂdio. DisÂkreÂtno se udaÂljiÂvši neÂkoÂliÂko meÂtaÂra naÂsloÂnio se na vaÂgon i ne gleÂdaÂjuÂ?i preÂma naÂma.
NASTAVLJA SE