str. 90. Su?enje!
   LjeÂto, koÂloÂvoz, u soÂbi veÂoma toÂplo iako je proÂzor bio skiÂnut. Svi smo se znoÂjiÂli, praÂnje je i onaÂko biÂlo sveÂdeÂno na miÂniÂmuÂm. OsoÂbnu hiÂgiÂjeÂnu imaÂli smo neÂkoÂliÂko miÂnuÂta ujuÂtro. SaÂpuÂna niÂje biÂlo a ni toÂple voÂde. SiÂguÂran sam da je ?eÂliÂja smrdjeÂla kao jarÂ?ev brlog. MaÂlo poÂmaÂlo uspio sam se doÂguÂraÂti pod proÂzor i taÂko imao baÂrem maÂlo svježeg zraÂka. ZaÂdnja tri mjeÂseÂca niÂsam bio ni na kaÂkvom saÂslušaÂnju ili razÂgoÂvoÂru. BližiÂla se goÂdišÂnjiÂca od daÂna uhiÂ?eÂnja. Ne vjeÂruÂjem ni da je isÂtraÂga proÂtiv EicÂhmanÂna duže traÂjaÂla.
   Dan VeÂliÂke GoÂspe, 15. koÂloÂvoÂza. NaÂkon doÂruÂ?ka stražar mi je reÂkao da se spreÂmim za sud. Å to je pod tim miÂslio, biÂlo mi je neÂjaÂsno. DruÂge odjeÂ?e niÂsam imao, a u ovoj jeÂdiÂnoj sam i daÂnio i noÂ?iÂvao. IzÂgleÂdao sam kao da me je kraÂva sažvakala. TaÂkav sam, ruÂku veÂzaÂnih liÂsiÂcaÂma, zaÂjeÂdno s još neÂkoÂliÂciÂnom odveÂden na sud. Prošli smo kroz sreÂdišÂte graÂda ispod oka poÂgleÂdaÂvaÂjuÂ?i ureÂdno odjeÂveÂne proÂlaÂzniÂke koÂji za nas i niÂsu poÂkaÂziÂvaÂli poÂseÂbno zaÂniÂmaÂnje. SiÂgurÂno su naÂviÂkli na taj svaÂkoÂdneÂvni priÂzor. Iako sam u toÂme graÂdu prožiÂvio više od ?eÂtiÂri goÂdiÂne, niÂsam viÂdio niÂkÂoga poÂznaÂtog. PiÂtaÂnje je da li bi me itÂko u ovÂakÂvom izÂdaÂnju i preÂpoÂznao. SvaÂki od nas je imao svog osoÂbnog stražara koÂji ga je buÂdnim okom nadÂziÂrao. U hoÂdniÂku suÂda su nam skiÂnuÂte liÂsiÂce. StoÂjeÂ?i smo ?eÂkaÂli da buÂdeÂmo poÂzvaÂni. U neÂko doÂba hoÂdniÂkom je prošao moj odÂvjeÂtnik. KliÂmnuo mi je glaÂvom i u proÂlaÂzu doÂbaÂcio: ne boj se. BoÂjao se niÂsam, ali niÂsam bio ni raÂvnoÂdušan. BiÂle su to goÂdiÂne kad su još uviÂjek leÂtjeÂle glaÂve, a vreÂmenÂske kaÂzne od 10, 15 ili 20 goÂdiÂna zaÂtvoÂra izriÂcaÂne su kao od šaÂle. OpÂtužniÂca je biÂla neÂdoÂdirÂljiÂva sveÂtiÂnja, doÂkaÂzi i proÂtuÂdoÂkaÂzi obraÂne neÂvriÂjeÂdni spoÂmeÂna. PodÂsvjeÂsno sam se naÂdao osloÂboÂ?eÂnju jer sam znao da sam u odnoÂsu na inÂkriÂmiÂnaÂciÂje zaÂisÂta neÂvin. RaÂ?un bez kr?maÂra.
  ProÂzvan sam i moj me je stražar uveo u omaÂnju soÂbu velÂi?iÂne možda 4 x 4 meÂtra. VeÂ?i stol za sudÂsko viÂjeÂ?e i dva maÂnja za tužiÂteÂlja i braÂniÂteÂlja. IsÂpred sudÂskog viÂjeÂ?a kluÂpa, iza nje neÂkoÂliÂko stoÂliÂca u dva reÂda. Osim službeÂnih osoÂba, kao puÂbliÂka, saÂmo jeÂdna mlaÂ?a djeÂvojÂka. ToÂplo mi se osmiÂjeÂhnuÂla kad su nam se poÂgleÂdi sreÂli. Do tog je treÂnutÂka, bio sam siÂguran, niÂkaÂda niÂsam viÂdio. Ni niÂkaÂda kaÂsniÂje. ZaÂuzeo sam poÂkaÂzaÂno mi mjesÂto, a moj stražar je sjeo poÂkraj one djeÂvojÂke.
 NASTAVLJA SE