str. 89. “Život†u zatvoru
   EgzeÂkuÂciÂje su obaÂvljaÂne pred zoÂru. U poÂdruÂmu su taÂkvim osuÂ?eÂniÂciÂma otÂkiÂvaÂne noÂge a ruÂke preÂveÂziÂvaÂne na leÂ?a. To su biÂli treÂnuÂci kad se koÂsa diÂzaÂla na glaÂvi. ?esÂto su kod otÂkiÂvaÂnja odjeÂkiÂvaÂli bolÂni jaÂuci kaÂda bi koÂva?, svjeÂsno ili neÂnaÂmjerÂno, proÂmašiÂvao zaÂkoÂviÂce i ?eÂkiÂ?em udaÂrao po kosÂti. Na straÂtište se osuÂ?eÂniÂke odvoÂziÂlo kaÂmiÂonom ?iÂji je moÂtor za vriÂjeÂme ciÂjeÂle proÂceÂduÂre raÂdio pod viÂsoÂkim tuÂraÂma. VjeÂroÂjaÂtno da priÂguši zvuÂkoÂve. Žrtve su najÂ?ešÂ?e biÂle tiÂhe kod ukrcaÂja u kaÂmiÂon, no biÂlo je i sluÂ?aÂjeÂva kaÂda je neÂki jaÂdnik plaÂkao, moÂlio za miÂlost goÂvoÂreÂ?i da je neÂvin. OdÂgoÂvaÂrao mu je smiÂjeh i poÂdruÂgiÂvaÂnje praÂtiÂlaÂca koÂji su vršiÂli i poÂguÂbljeÂnja. To su sve biÂli zaÂtvorÂski stražaÂri u miÂliÂciÂonaÂrskim uniforÂmaÂma, preÂtposÂtaÂvljam draÂgoÂvoÂljci, vjeÂroÂjaÂtno za taj prljaÂvi poÂsao i poÂseÂbno naÂgraÂ?iÂvaÂni krvaÂriÂnom. NaÂ?in izÂvršeÂnja je, po priÂ?i koÂja je koÂlaÂla zaÂtvoÂrom, bio meÂtak u poÂtiÂljak. Tu glasÂinu nitÂko niÂje moÂgao ni potÂvrdiÂti ni opoÂvrgnuÂti jer se sa straÂtišta niÂjeÂdan osuÂ?eÂnik niÂje vraÂtio. No, s obÂziÂrom na okolÂnosÂti biÂla je saÂsvim vjeÂroÂjaÂtna.
   Za tri mjeÂseÂca boÂravÂka u toj soÂbi isÂpraÂtio sam na poÂsljeÂdnji put baÂrem peÂdeÂseÂtak neÂsreÂtniÂka jer je riÂjetÂka zoÂra osvaÂnuÂla bez tih straÂviÂ?nih zvuÂkoÂva. UpraÂva zaÂtvoÂra niÂje ni poÂkušaÂvaÂla biÂti disÂkreÂtna, vjeÂroÂjaÂtno je i to spaÂdaÂlo u “vaÂspiÂtne” meÂtoÂde i vršiÂlo doÂdaÂtni priÂtiÂsak na psiÂhu onih koÂji osÂtaÂju.
   Ono neÂkoÂliÂko staÂbaÂla u viÂdoÂkruÂgu proÂzoÂra ozeÂleÂniÂlo je, prošlo je proÂljeÂ?e i nasÂtuÂpiÂlo ljeÂto. ZvuÂkoÂvi graÂda koÂji je puÂnim pluÂ?ima žiÂvio doÂpiÂraÂli su u ?eÂliÂju i doÂdaÂtno opÂteÂreÂ?iÂvaÂli dušu. Iz neÂdaÂleÂke glaÂvne i veÂoma proÂmeÂtne uliÂce ?esÂto je do ušiÂju doÂpiÂrao i smiÂjeh djeÂce. To mi je poÂseÂbno teško paÂdaÂlo jer mi je miÂsli odmah skreÂtaÂlo kuÂ?i moÂme siÂnu, koÂji je na dan moÂga uhiÂ?eÂnja upraÂvo bio naÂvršio dva mjeÂseÂca. ?esÂto sam znao i bezÂglaÂsno zaÂplaÂkaÂti. MlaÂdost mi je proÂtjeÂcaÂla iza rešeÂtaÂka, a tek mi je bio prošao 24. roÂ?enÂdan. Tješio sam se mišÂlju da ?u, kad-tad, ipak biÂti sloÂboÂdan. TiÂsuÂ?e, deÂseÂci tiÂsuÂ?a moÂjih vršnjaÂka umrli su i priÂje neÂgo su poÂ?eÂli žiÂvjeÂti. NjiÂhoÂvu su mlaÂdost proÂguÂtaÂle bezÂbroÂjne jaÂme i maÂsoÂvne groÂbniÂce. MeÂni je baÂrem poÂkloÂnjeÂna ova farÂsa od suÂ?eÂnja.
   DaÂni su jeÂdnoÂliÂ?no proÂlaÂziÂli; iz moÂje soÂbe su ljuÂdi odlaÂziÂli, a smjeÂnjiÂvali su ih noÂvi, uglaÂvnom isÂtog proÂfiÂla. DoÂbrosÂtoÂjeÂ?i seÂljaÂci, ureÂdno opÂskrbljiÂvaÂni paÂkeÂtiÂma hraÂne od kuÂ?a. KaÂko sam vreÂmeÂnom uspio zaÂkljuÂ?iÂti, okrivljeÂni su biÂli, baÂrem veÂliÂka veÂ?iÂna, kao jaÂtaÂci ?eÂtniÂka koÂji su se još kriÂli po šuÂmaÂma. KaÂko ni daÂlje niÂsam doÂbiÂvao paÂkeÂte, bio sam upuÂ?en saÂmo na zaÂtvorÂsku hraÂnu. ImaÂjuÂ?i vlasÂtiÂtu, mnoÂgi moÂji suÂdruÂgoÂvi odbiÂjaÂli bi priÂmiÂti diÂjeÂljeÂnu zaÂtvorÂsku hraÂnu preÂpuštaÂjuÂ?i svoj obrok meÂni. PriÂhvaÂtio sam te daÂroÂve jer su me održaÂvaÂli u kaÂkvoj taÂkvoj konÂdiÂciÂji. NajÂgoÂre je biÂlo s duÂhaÂnom jer u toÂme nitÂko niÂje bio daÂrežÂljiv, a ja niÂsam htio proÂsiÂti. Ipak, svaÂki bih dan doÂbio dviÂje-tri ciÂgaÂreÂte koÂje sam onÂda šteÂdljiÂvo pušio, paÂleÂ?i ih i naÂkon neÂkoÂliÂko diÂmoÂva opet gaÂseÂ?i. SuÂmnjam da je itÂko u ?eÂliÂji znao moÂje ime. KaÂko sam bio daÂleÂko najÂmlaÂ?i, od straÂne stražara sam bio zaÂdužen da priÂmam kruh i hraÂnu za ciÂjeÂlu ?eÂliÂju. Iz ne znam kojeg raÂzloÂga stražar me je zvao stuÂdenÂtom. To su kaÂsniÂje priÂhvaÂtiÂli i druÂgi stražaÂri, a uz njih i moÂji susÂtaÂnaÂri. VaÂljda je po priÂmiÂtiÂvnoj miÂliciÂonarÂskoj psiÂhoÂloÂgiÂji zaÂtvoÂra moÂgao doÂpasÂti saÂmo seÂljak i kaÂkav gluÂpistuÂdent.
 NASTAVLJA SE