str. 88. ?ekanje su?enja.
   U saÂmiÂci sam osÂtao još mjeÂsec daÂna i onÂda sam bio preÂbaÂ?en u zaÂjeÂdniÂ?ku ?eÂliÂju, meÂ?u zaÂtvoÂreÂniÂke koÂji su ?eÂkaÂli suÂ?eÂnje. Svog odÂvjeÂtniÂka niÂsam viÂdio sve do poÂnoÂvnog odlasÂka na sud. UšaÂvši u ?eÂliÂju suÂsreo sam poÂgleÂde koÂji su me sa zaÂniÂmaÂnjem proÂmaÂtraÂli. NaÂkon deÂvet mjeÂseÂci saÂmiÂce siÂgurÂno niÂsam reÂpreÂzenÂtaÂtiÂvno izÂgleÂdao. GoÂtoÂvo svi me u jeÂdan glas upiÂtaše da li sam glaÂdan. Ja sam meÂ?uÂtim bio fasÂciÂniÂran tiÂme što su svi pušiÂli. PreÂ?uÂvši piÂtaÂnje zaÂmoÂliÂo sam ciÂgaÂreÂtu. DoÂbio sam preÂgršt ciÂgaÂreÂta, sjeo i poÂpušio neÂkoÂliÂko, jeÂdnu za druÂgom.
    U toj sam soÂbi proÂveo sliÂjeÂdeÂ?a tri mjeÂseÂca. To je svim moÂjim “susÂtaÂnaÂriÂma” biÂlo veÂoma neÂobiÂ?no jer je u praÂviÂlu suÂ?eÂnje zaÂkaÂziÂvaÂno tjeÂdan, najÂviše dva, po okoÂn?aÂnju isÂtraÂge. S obÂziÂrom na veÂliÂku proÂmeÂtnost niÂsam se ni s kim ni zbližio. VeÂ?iÂnom su to biÂli staÂriÂji ljuÂdi, svi s ManjÂa?e, za vriÂjeÂme raÂta izraÂziÂto ?eÂtniÂ?kog kraÂja. BiÂla je stvar doÂbrog odÂgoÂja niÂkoÂga ne piÂtaÂti zašto je opÂtužen. ToÂga se ova moÂja gaÂleÂriÂja KoÂ?iÂ?eÂvih DaÂviÂda Å trbaÂca priÂdržaÂvaÂla. Tek iz uspuÂtnih priÂmjeÂdbi moÂglo se raÂzaÂznaÂti da smo svi neÂviÂni.
   ProÂzor mog noÂvog boÂraÂvišta gleÂdao je na zaÂtvorÂsko dvoÂrište gdje je po ciÂjeÂli dan biÂlo veÂoma proÂmeÂtno. ViÂdjeÂla se ulaÂzna kaÂpiÂja, jeÂdiÂni put izlasÂka iz zaÂtvoÂra. ?esÂto viÂreÂ?i kroz proÂzor, a za to vriÂjeÂme je uviÂjek netÂko staÂjao pred vraÂtiÂma leÂ?iÂma poÂkriÂvaÂjuÂ?i “špiÂjunÂku”,  obaÂveÂzno u 9 saÂti i oko poÂdne, bio sam o?eÂviÂdac mnoÂgih doÂgaÂ?aÂnja. U ta se vreÂmeÂna odlaÂziÂlo i vraÂ?aÂlo sa suÂ?eÂnja. ObiÂ?no gruÂpe od oko 10 ljuÂdi. SviÂma su ruÂke biÂle veÂzaÂne liÂsiÂcaÂma. Do suÂda se išlo pješiÂce kroz najÂstroži cenÂtar graÂda. I na poÂvratÂku sa suÂda svi su biÂli veÂzaÂni bez obÂziÂra na viÂsiÂnu preÂsuÂde. No, posÂtojaÂla je jeÂdna niÂjanÂsa. Oni koÂjiÂma su u poÂvratÂku ruÂke biÂle veÂzaÂne na leÂ?iÂma biÂli su osuÂ?eÂni na smrt. U riÂjetÂko koÂjoj gruÂpi niÂje biÂlo taÂkvih. Ti su neÂsreÂtniÂci odvo?eÂni u poÂdrum gdje ih je zaÂtvorÂski koÂva? okiÂvao u lanÂce (na ruÂkaÂma) i buÂkaÂgiÂje (na noÂgaÂma). SmještaÂni su u poÂseÂbne ?eÂliÂje, u zaÂtvorÂskom žarÂgoÂnu “smrtne”. Iz njih su i odvoÂ?eÂni na put bez poÂvratÂka.
 NASTAVLJA SE