str. 87. Kraj istrage.
    DuÂgo su me osÂtaÂviÂli na miÂru. Ve? je biÂlo otoÂpliÂlo, nasÂtuÂpiÂlo je proÂljeÂ?e a ja sam i daÂlje bio u saÂmiÂci. TjeÂdniÂma ne bih ?uo ljudÂsku riÂje?. I onÂda se je koÂta? opet poÂkreÂnuo. JeÂdne noÂ?i sam poÂnoÂvno poÂzvan isljeÂdniÂku. IzneÂnaÂ?eÂnje. StaÂjao sam pred viÂsoÂkim, neÂo?eÂkiÂvaÂno ureÂdnim ofiÂciÂrom inÂteÂliÂgenÂtnih o?iÂju i proÂduÂhoÂvljeÂnih crta liÂca. PredÂstaÂvio mi se i naÂglaÂsiÂvši da smo oboÂjiÂca ciÂviÂliÂziÂraÂni ljuÂdi zaÂtražio suÂraÂdnju. U soÂbi niÂje biÂlo niÂkaÂkvih raÂniÂjih reÂkviÂziÂta za uvjeÂraÂvaÂnje. Sav sam se naÂkosÂtriÂješio. PoÂ?eo mi je posÂtaÂvljaÂti piÂtaÂnja ne zaÂpiÂsuÂjuÂ?i moÂje odÂgoÂvoÂre. Da li sam bio ?lan UsÂtaške mlaÂdeži? JeÂsam kao i svi druÂgi u?eÂniÂci hrvatÂske naÂciÂonalÂnosÂti. Da li sam bio usÂtaški juÂrišnik i bio naÂoružan puškom? PriÂznao sam da sam bio u taÂkvoj posÂtrojÂbi, ali da se naše djeÂloÂvaÂnje svoÂdiÂlo saÂmo na suÂdjeÂloÂvaÂnje u paÂraÂdaÂma za 10. traÂvnja. Da li sam kao vojÂnik bio u PoÂglaÂvniÂkoÂvim tjeÂleÂsnim zdruÂgovÂima, u koÂjem ?iÂnu, na koÂjim teÂreÂniÂma, da li sam bio u borÂbaÂma? PotÂvrdio sam, reÂkao ?in i poÂdruÂ?ja gdje sam služio. NiÂjeÂdan moÂj odÂgoÂvor niÂje koÂmenÂtiÂrao niÂti je prošiÂriÂvao piÂtaÂnja. Å e?er je došao na kraÂju. BleÂiburg i loÂgoÂri. Å to sam viÂdio ili dožiÂvio. LaÂgao sam ne poÂcrveÂniÂvši. NetÂko tko o tim doÂgaÂ?aÂjiÂma niÂje imao pojÂma steÂkao bi doÂjam kao da sam bio na loÂgoÂroÂvaÂnju. StalÂno se vraÂ?ao na odnos vojÂske preÂma naÂma zaÂroÂbljeÂniÂciÂma. NiÂje me uspio naÂvuÂ?i na taÂnak led. OsÂtao sam pri tvrdnji da ja osoÂbno neÂmam priÂmjeÂdbi. Da li se preÂtvaÂrao da mi vjeÂruÂje ili mu je sve to skuÂpa biÂlo svejeÂdno, niÂsam moÂgao zaÂkljuÂ?iÂti. DaÂnas mi se ?iÂni da im saÂma konÂstruÂkciÂja o moÂme raÂdu u UNS-i niÂje biÂla doÂvoÂljna za opÂtužniÂcu pa su je poÂkušaÂvaÂli još neÂ?im gaÂrniÂraÂti. ?iÂnjeÂniÂca je da su u opÂtužniÂci sva njeÂgoÂva piÂtaÂnja biÂla preÂtoÂ?eÂna u inÂkriÂmiÂnaÂciÂje. PriÂliÂkom suÂ?eÂnja sve te toÂ?ke su saÂmo leÂtiÂmiÂ?no spoÂmenÂute i u preÂsuÂdi niÂsu našle mjesÂto. VjeÂroÂjaÂtno su treÂbaÂle saÂmo ilusÂtriÂraÂti neÂgaÂtiÂvnost moÂje osoÂbe. Na kraÂju me je moj isljeÂdnik upiÂtao da li se imam na nešto požaÂliÂti, da li sam bio malÂtreÂtiÂran ili, ne daj Bože, fiÂziÂ?ki zlosÂtaÂvljan i priÂsiÂljaÂvan na priÂznaÂnje. S “inÂdiÂgnaÂciÂjom” sam odbio i saÂmu poÂmiÂsao na to. ZaÂhvaÂliÂvši mi na isÂkreÂnosÂti i suÂraÂdnji otpusÂtio me je i stražar me je vraÂtio u moÂju saÂmiÂcu. Tak taÂda niÂsam znao što miÂsliÂti. Prvi put da niÂsam “poÂpio” baÂtiÂne niÂje me umiÂriÂlo. SreÂ?om to je bio kraj isÂtraÂge. A baÂtiÂna je biÂlo i preÂviše, iako sam se na kraÂju na njih poÂ?eo i naÂviÂkaÂvaÂti i mnoÂgo sam ih laÂkše neÂgo u poÂ?etÂku poÂdnoÂsio. KoÂliÂko god ovo gluÂpo zvuÂ?i isÂtiÂniÂto je.
NASTAVLJA SE