str. 86. priznanje, glad…
   Ako se ne vaÂram, proÂfeÂsor BlaškoÂvi? je bio jeÂdno vriÂjeÂme miÂnisÂtar školÂstva (ili sliÂ?no) u noÂvoj soÂciÂjaÂlisÂtiÂ?koj reÂpuÂbliÂci HrvatÂskoj. Da sam u vriÂjeÂme isÂtraÂge znao kaÂkvim svjeÂdoÂkom u osoÂbi proÂfeÂsoÂra BlaškoÂviÂ?a raÂspoÂlažem, siÂgurÂno se ta imÂbeÂcilÂna konÂstruÂkciÂja ne bi našla u moÂjoj opÂtužniÂci. No to još uviÂjek ne znaÂ?i da ne bi bio naÂpiÂsan neÂki noÂvi siÂnopÂsis, možda i daÂleÂko teži po meÂne. Onaj koÂji je konÂstruÂirao i piÂsao opÂtužbu vjeÂroÂjaÂtno niÂje uoÂp?e sÂhvaÂtio da je tajÂnim agenÂtom proÂglaÂsio u to doÂba šeÂsnaÂesÂtoÂgoÂdišÂnjaÂka. Ne moÂguÂ?i od niÂ?eÂga naÂpraÂviÂti sloÂna, doÂbroÂsÂtivo je moj rad kao agenÂta smjesÂtio u peÂriÂod od stuÂdeÂnog 1942. do poÂloÂviÂce 1943. goÂdiÂne. Kao da je UNS-a biÂla skaÂutÂsko ili kulÂturÂnoÂprosÂvjeÂtno društvo u koÂje se prisÂtuÂpaÂlo i isÂtuÂpaÂlo preÂma prohÂtjeÂvu. MeÂ?uÂtim, loÂgiÂka i isÂtiÂna niÂsu biÂle jaÂ?a straÂna onoÂvreÂmeÂnih opÂtužniÂca.
    PoÂmiÂsliÂvši da opÂtužbu na suÂ?eÂnju neÂ?e biÂti teško opoÂvrgnuÂti, odluÂ?io sam “suÂraÂ?iÂvaÂti” sa isljeÂdniÂkom. PriÂhvaÂtio sam igru zaÂmoÂliÂvši ga da on forÂmuÂliÂra moÂje priÂznaÂnje jer su moÂja sjeÂ?aÂnja maÂgloÂviÂta i konÂfuÂzna. PoÂhvaÂlio je moÂju raÂzuÂmnost i veÂliÂkoÂdušno me poÂ?asÂtio ciÂgaÂreÂtom. PiÂsmeÂne doÂkaÂze niÂje niÂti spoÂmiÂnjao niÂti poÂkaÂziÂvao jer ih, ako ne bi biÂli falÂsiÂfiÂkati, niÂje ni moÂgao imaÂti. U sveÂga neÂkoÂliÂko reÂ?eÂniÂca, u svaÂ?i s graÂmaÂtiÂkom i inÂterÂpunÂkciÂjaÂma, skleÂpao je moÂje priÂznaÂnje koÂje sam spreÂmno poÂtpiÂsao. DoÂbio sam još neÂkoÂliÂko ciÂgaÂreÂta i par drvaÂca žiÂgiÂca i vraÂ?en u ?eÂliÂju.
    Opet su proÂlaÂziÂli daÂni u saÂmiÂci, siÂvi, jeÂdnoÂliÂ?ni, ispuÂnjeÂni besÂkrajÂnim koÂraÂ?aÂnjem od ziÂda do ziÂda i o?eÂkiÂvaÂnjem osÂkuÂdnih obroÂka koÂji su glad još više poÂjaÂ?aÂvaÂli. PoÂsliÂje prvog paÂkeÂta niÂsam doÂbio više ništa. DneÂvno sam doÂbiÂvao ?etÂvrtiÂnu kuÂkuÂruÂznog kruÂha i dva puÂta neÂku riÂjetÂku toÂplu teÂkuÂ?iÂnu neÂdeÂfiÂniÂraÂnog saÂdržaÂja. RiÂjetÂko kad bih na dnu zdjeÂle našao koÂmaÂdi? reÂpe ili krumÂpiÂra ili još riÂjeÂ?e zrno graÂha. KoÂliÂko sam bio glaÂdan neÂka posÂvjeÂdoÂ?i sliÂjeÂdeÂ?e. SvaÂkog tjeÂdna, jeÂdanÂput, zaÂtvorÂski briÂco nas je briÂjao. JeÂdan po jeÂdan odvoÂ?en je u praÂonicu i tu struÂgan tuÂpim briÂtvaÂma. U jeÂdnom uglu je biÂla veÂliÂka drveÂna kiÂbla za otpatÂke u koÂju je briÂco otreÂsao obriÂjaÂne dlaÂke i saÂpuÂniÂcu. U tu isÂtu kiÂblu su zaÂtvoÂreÂniÂci iz zaÂjeÂdniÂ?kih soÂba baÂcaÂli otpatÂke hraÂne. U veÂliÂkoj veÂ?iÂni su to biÂli staÂriÂji seÂljaÂci koÂji su po zaÂvršetÂku isÂtraÂge, a ?eÂkaÂjuÂ?i suÂ?eÂnje, priÂmaÂli od kuÂ?e paÂkeÂte. VjeÂroÂjaÂtno loših zuÂbiÂju niÂsu moÂgli žvaÂkaÂti tvrdu koÂru poÂgaÂ?a. Te su koÂre zaÂvršaÂvaÂle u kiÂbli. JeÂdno juÂtro kad sam bio odveÂden na juÂtarÂnje praÂnje ugleÂdao sam te koÂre u kiÂbli. Po njiÂma je biÂla saÂpuÂniÂca od pretÂhoÂdnih briÂjaÂnja. ZgraÂbio sam neÂkoÂliÂko najÂveÂ?ih koÂmaÂda, ispod slaÂviÂne sprao s njih saÂpuÂniÂcu i strpao ih u njeÂdra. U ?eÂliÂji sam ih daÂniÂma, škrtaÂreÂ?i sam preÂma seÂbi, siÂsao, besÂkrajÂno poÂlaÂko žvaÂkao i sa žaÂljeÂnjem guÂtao. StiÂdio sam se sam seÂbe, no glad je biÂla jaÂ?a i poÂnos je guÂbio bitÂku. PoÂbiÂjeÂdio je aniÂmalÂni inÂstinÂkt samoÂodržanja. SaÂmoÂsažaÂljeÂnju tu niÂje biÂlo mjesÂta, treÂbaÂlo je saÂ?uÂvaÂti sve dušeÂvne i tjeÂleÂsne snaÂge za ono što niÂje izÂvjeÂsno, ali je kao moÂguÂ?nost posÂtoÂjaÂlo.
NASTAVLJA SE