str. 84. Svjetlo, pa tama.
   U njeÂmu jeÂdan poÂkriÂva?, deÂbeÂli džemÂper, dva paÂra toÂplih ?aÂraÂpa, dviÂje košuÂlje i doÂnje ruÂblje, hljeb goÂtoÂvo okaÂmeÂnjeÂnog kruÂha te nešto suÂhoÂmeÂsnaÂtih proiÂzvoÂda. Da, i dviÂje kuÂtiÂje ciÂgaÂreÂta. Blagdan, veÂliÂki, neÂsluÂ?eÂni blagdan. Kao da su sa mnom u ?eÂliÂji i suÂpruÂga i majÂka i više niÂsam sam. Svu odjeÂ?u što sam doÂbio naÂvuÂkao sam na seÂbe. UtoÂplio sam se, ?eÂliÂja je odjeÂdnom posÂtaÂla svjeÂtliÂja, prosÂtraÂniÂja. MiÂsli su mi odleÂtjeÂle moÂme siÂnu i moÂjoj MaÂriÂji, moÂjoj doÂbroj majÂci i braÂtu. Znao sam da i oni miÂsle na menÂe i da ?e nam se miÂsli neÂgdje u prosÂtranÂstvu sresÂti. Tu sam no?, sit i utoÂpljen, proÂspaÂvao kao maÂlo diÂjeÂte.
   SliÂjeÂdeÂ?ih sam daÂna raÂzmišÂljao što ?e daÂlje biÂti. Da ?u biÂti jeÂdnosÂtaÂvno, uz isÂpriÂku, pušten na sloÂboÂdu niÂsam ni treÂnutÂka poÂvjeÂroÂvao. Bio sam zbuÂnjen i odluÂ?io se naÂoružaÂti strpljeÂnjem. Nešto se ipak moÂra doÂgoÂdiÂti. I zaÂisÂta, naÂkon deÂseÂtak daÂna, gluÂho doÂba noÂ?i, udaÂrac noÂgom i odlaÂzak na saÂslušaÂnje. NoÂvi isljeÂdnik, u vojniÂ?koj odoÂri, nižeg ?iÂna. On - preÂma ?iÂnu. NiÂzak, zbiÂjen, nisÂkog ?eÂla i biÂkovÂskog vraÂta, ruÂ?urÂdi poÂput peÂkarÂskih loÂpaÂta. U zaÂdriÂglom liÂcu siÂtne voÂdnjiÂkaÂve o?i, deÂbeÂle crnaÂ?ke usne. NeoÂbriÂjan, veÂliÂkih poÂdo?ÂnjaÂka. NaÂkon što me je proÂmoÂtrio, zaÂpoÂ?e moÂnoÂlog ?uÂdnim, viÂsoÂkim pisÂkaÂvim glaÂsom . Ovo mi, reÂ?e, da sam bio poÂtpuÂno isÂkren, niÂje treÂbaÂlo. Jest, suÂraÂ?iÂvao sam, ali ne doÂkraÂja. StoÂga je on priÂsiÂljen da iz meÂne isÂtjeÂra osÂtaÂtak isÂtiÂne, da osoÂbno neÂma ništa proÂtiv meÂne, da sam mu ?ak simÂpaÂtiÂ?an ali… bla-bla-bla… slušao sam ga i razÂgleÂdao soÂbu tražeÂ?i o?iÂma “vaÂspiÂtna sredÂstva”. U jeÂdnom uglu, priÂsloÂnjeÂno uz zid, biÂlo je neÂkoÂliÂko štaÂpoÂva poÂput drški od meÂtle. Ako je to sve, doÂbro je. Izašao sam ja i s goÂrim na kraj. U jeÂdnom mi treÂnutÂku proÂdre u sviÂjest spoÂznaÂja da moj noÂvi isljeÂdnik goÂvoÂri o neÂkaÂkvoj šiÂfri. SvaÂki agent UNS-e imao je svoj pseÂudoÂnim ili šiÂfru, moÂrao sam je daÂkle imaÂti i ja. Å to sad? Više ne poÂmaže priÂ?a o slaÂbom paÂm?eÂnju, konÂspiÂraÂtiÂvno ime ili ono što on pod šiÂfrom miÂsli niÂsam moÂgao laÂko zaÂboÂraÂviÂti. Bože poÂmoÂzi, bit ?e baÂtiÂna kao kiše.
   KaÂko sam zbuÂnjeÂno šuÂtio, moj “dušeÂbrižnik” doÂhvaÂti jeÂdan držak i poÂ?e me njiÂme “obraÂ?iÂvaÂti” sve dok ga niÂje preÂtvoÂrio u siÂtniš za poÂtpaÂlu. BuÂbnjaÂlo je po glaÂvi, po leÂ?iÂma i noÂgaÂma. BoÂljeÂlo jest, ali ni bliÂzu boÂli od udaÂraÂca onom guÂmeÂnom paÂliÂcom. NaÂkon tih neÂkoÂliÂko miÂnuÂta, za meÂne ciÂjeÂle vjeÂ?nosÂti, sjeo je za stol, doÂzvao stražaÂra i vraÂtio me u ?eÂliÂju s upuÂtom da doÂbro raÂzmiÂslim jer ?eÂmo se usÂkoÂro opet viÂdjeÂti.
NASTAVLJA SE