Str.124. S L O B O D A !!!

     Po­slje­dnji da­ni ote­gli su se kao go­di­ne. Do­šao je ta­ko i 12. ožuj­ka, dan pri­je otpus­ta. Do­bio sam svo­je odi­je­lo, obu­kao se i pa­ra­di­rao po odje­lje­nju idu­?i iz so­be u so­bu i poz­dra­vlja­ju­?i se sa znan­ci­ma. Ne­gdje po­sli­je­po­dne na­šao sam se na kru­gu izme­?u svog odje­lje­nja i upra­vne zgra­de. Ugle­dao sam upra­vni­ka, pre­ko ra­me­na mu je vi­si­la lo­va­?ka pu­ška. Na po­vod­cu je vo­dio psa. Kre­nuo je u lov. Read more »

Str.123. Pred izlazak.

    Ve? po­po­dne bio sam u knji­žni­ci gdje mi je Žon­tar (ime sam mu za­bo­ra­vio), po za­tvor­skom sta­žu ve? in­ven­tar, re­kao što ?u ra­di­ti. Bio je to la­gan po­sao, izra­da ka­ta­lo­ga i nu­me­ri­ra­nje knji­ga. Žon­tar je bio šu­tljiv, po­vu­?en u se­be i kroz taj oklop se tešÂ­ko bi­lo uvu­?i. Ipak smo li­je­po su­ra­?i­va­li. Read more »

Str.122. Još malo…

    Pro­šao je i si­je­?anj. Upra­vo sam na zi­du iz­gre­bao ka­len­dar ko­ji je za­vrša­vao 12. ožuj­ka, da­nom uo?i mog izlas­ka na slo­bo­du. De­se­tak bro­je­va ve? je bi­lo pre­crta­no. Su­dbi­na ja­rac je htje­la da ve­lja­?a, upra­vo te 1952. go­di­ne, ima 29 da­na. Ra­de­?i taj svoj “zi­d­ni” ka­len­dar, to još ni­sam znao. Je­dnog ju­tra do­šao je po me­ne Mir­ki­ca i spro­veo me ra­vno u po­mo­?ni­ko­vu kan­ce­la­ri­ju, is­tu onu u ko­joj mi je Ju­re Bi­li? na­vjes­tio “re­vi­zi­ju sta­va”. Read more »

Str.121. Posjet.

            Ne­ko­li­ko da­na ka­sni­je na vra­ti­ma ?e­li­je po­ja­vio se vit­ki, mla­do­li­ki ci­vil nje­go­va­nih br?i­?a i pred­sta­vio se kao no­vi po­mo­?nik upra­vni­ka. Zvao se je, ako se ne va­ram, Ha­dži­efen­di?, po stru­ci pra­vnik. Ulju­dno se za­ni­mao da li se pre­ma na­ma ko­rek­tno pos­tu­pa i da li ima­mo pri­tu­žbi. Na­ra­vno, ni­smo ih ima­li. Po otva­ra­nju dru­gih vra­ta za­klju­?i­li smo da obi­la­zil sve ?e­li­je. Ju­re Bi­li? je, da­kle, smi­je­njen. Bog je, eto, si­šao i u ka­zni­oni­cu. Read more »

Str.120. “Vaspitanje”.

    Prethodnih go­di­na po­vre­me­no bi se u na­ju­žem i naj­po­vjer­lji­vi­jem kru­gu pre­pri­?a­va­la ne­ka od bri­žno ?u­va­nih taj­ni o “va­spi­tnim” me­to­da­ma pri­mje­nji­va­nim u ze­ni­?koj ro­bi­ja­šni­ci. O ono­me što su kri­le zi­di­ne “sta­kla­re” mo­glo bi se sa­ti­ma pri­?a­ti a da se mno­gi od bolj­še­vi­?kih na­?i­na du­še­vnog sla­ma­nja i fi­zi­?kog uni­šta­va­nja lju­di, u ma­štom bo­le­snoj a per­fi­dnoj ver­zi­ji Ju­re Bi­li­?a, ne bi ni spo­me­nu­li. Read more »

Str.119. Nagla promjena.

    Po­?eo sam sa ha­pše­njem i kon­tro­ver­znom op­tu­žbom na osno­vi ko­je sam i osu­?en. Re­kao sam da je pet mol­bi mo­je obi­telji za po­mi­lo­va­njem odbi­je­no, da sam bio uzo­ran za­tvo­re­nik. Za­vršio sam ti­me da sam pri­je tri mje­se­ca izo­li­ran u sa­mi­cu gdje je ta­ko­zva­na “va­spi­tna eki­pa”, sas­ta­vlje­na od naj­te­žih ro­bi­ja­ša, te­škim ba­ti­na­ma od me­ne iznu­?i­va­la pri­zna­nje za ne­pos­to­je­?a dje­la. Read more »

Str.118. Istraga?

    Uz na­po­me­nu da mu to ni­sam smio na­pra­vi­ti, Bi­li? je sa star­je­ši­nom Mir­ki­com ne­ku­da izi­šao. Ubrzo su se vra­ti­li u drušÂ­tvu je­dnog oma­njeg, izra­zi­to mrša­vog, u stva­ri iz­gla­dnje­log za­tvo­re­ni­ka. Re­?e­no mu je da ?e od sa­da bi­ti sa mnom u ?e­li­ji i da me mo­ra dan-no? nad­zi­ra­ti ka­ko opet ne bih na­pra­vio ka­kvu glu­post. Read more »

Str.117. U?initi kraj??

    Ka­da smo do­šli pred vra­ta mo­je sa­mi­ce, za­tra­žio je da mu pru­žim ru­ke ve? da­ni­ma ve­za­ne na le­?i­ma. Je­dva sam ih osje­?ao, bi­le su po­tpu­no utrnu­le od ra­me­na na ni­že. Sa­gnuo se i op­so­vao maj­ku ono­me tko me je ve­zao. Du­go je pe­tljao dok je uspio oslo­bo­di­ti ka­tanac i ski­nu­ti la­nac. Re­kao mi je da ru­ke do­bro pro­trljam da mi krv pro­cir­ku­li­ra. Read more »

str.116. Premla?ivanje.

     Usli­je­di­lo je de­vet uzas­to­pnih no­?i, za me­ne no­?i stra­ve. Sa­da sam bio da­no­no­?no ve­zan, i to lan­cem s ru­ka­ma na le­?i­ma. Ve­zao me je stra­žar Vla­di­ca. La­nac je bio sa­pet ka­tan­cem. Da bi ga bo­lje za­te­gao, pri sa­pi­nja­nju mi je upi­rao ko­lje­nom u le­?a. Read more »

str.115. Po?etak torture.

    Me­ho Tu­zlak ni­je šte­dio sna­gu. Usli­je­di­li su udar­ci sa svih stra­na ci­lja­ju­?i re­bra i bu­bre­ge. Bo­lo­vi su bi­li uža­sni. Iako sam ra­zja­pio us­ta da ur­li­knem, glas iz me­ne ni­je izla­zio. Sa­mo sam ši­štao kao gus­ka. ?u­?nuo sam i sav se skvr?io. Read more »

str.114. Muke po?inju.

    Uglavnom, sva petorica su, iako osu?eni na visoke kazne, poslije mog izlaska otpušteni na uvjetnu slobodu. Svakako s obavezom da i u civilnom životu špijuniraju i potkazuju, jer jednom konfident – uvi­jek je kon­fi­dent. Zlu­ra­do se na­dam da im je ba­rem sa­vjest ili strah da ih je sre­di­na kao pot­ka­zi­va­?e pre­po­zna­la po­mu­?i­va­la mir­ne sne. Read more »

str.113. Mu?itelji

    Ime­na os­ta­lih, ?i­je ono­vre­me­ne fi­zi­ono­mi­je i da­nas ?u­vam u sje­?a­nju, ni uz na­jve­?i na­por ne mo­gu iz pa­m?e­nja pri­zva­ti. Mo­žda za­to što s nji­ma, u onim naj­te­žim tre­nu­ci­ma za me­ne, ni­sam imao kon­ta­kta. Od za me­ne oso­bno za­du­že­ne pe­tor­ke do­brih slu­gu lo­ših go­spo­da­ra (Ka­pe­ta­no­vi?, Tu­zlak, Vu­lin, Ja­rak, Bo­sa­nac) ka­sni­je sam na slo­bo­di sre­tao Me­hu Tu­zla­ka i Haj­ru Ka­pe­ta­no­vi­?a. Read more »

str.112. Ljudi i “ljudi”

     Tom pri­li­kom li­je­po je bi­lo gle­da­ti i slu­ša­ti je­dnog sve­?e­ni­ka (to je bio Jo­sip Pe­ri? – pri­mje­dba V. L. L.) ko­ji je tra­žio da re­vi­di­ra svoj stav, a što su nai­v?i­ne je­dva do­?e­ka­li. A kad se je ovaj po­peo da go­vo­ri, umjes­to da re­vi­di­ra stav on je po­?eo da bra­ni vje­ru i hrvat­sku stvar. No ?im je to opa­že­no, di­gli su Ju­ri­ni mi­lje­ni­ci gra­ju i vi­ku i ski­nu­li ga fi­zi­?kom sna­gom do­lje.” Read more »

str.111. Moj “nastup”.

    Pro­bio sam se do po­zor­ni­ce i u mu­kloj ti­ši­ni po­?eo go­vo­ri­ti. Pre­pri­?ao sam svo­ju op­tu­žni­cu ne do­da­ju­?i ni­šta no­vo. Ni­sam ?ak ni izri­je­kom pri­znao to­?nost in­kri­mi­na­ci­je. Odmah sam nas­ta­vio ri­je­?i­ma da po ra­spo­pu Maj­sto­ro­vi­?u i je­dna­ko op­tu­ži­va­nom vl?. Bre­ka­lu ne mo­že bi­ti su­?e­no ka­to­li­?ko sve­?en­stvo. Read more »

str.110. Prvi ?in.

    Tko je bio taj prvi, uz naj­bo­lju se vo­lju ne mo­gu sje­ti­ti. Sman­drljao je ne­ka­kvu pri­?i­cu o svom u?ešÂ­?u u bor­bi pro­tiv na­ro­dne voj­ske i ka­ko je u je­dnoj pri­li­ci bio ?lan gru­pe k­oja je iz­vršila egze­ku­ci­ju nad dvo­ji­com uhva­?e­nih par­ti­zan­skih ku­ri­ra. On do­du­še ni­je pu­cao, ali je bio pri­su­tan kao osi­gu­ra­nje. Read more »